O prvim začecima opismenjavanja ljudi na širem području oko Doboja, pisani tragovi i dokumenta ukazuju da su još u 16. i 17. vijeku postojali centri za prepisivanje knjiga. Pominju se centri u manastiru Ozren i manastiru Liplje. U toku čestih ratova, bogomolje i crkve bile su ugrožavane i pljačkane. Pismeni sveštenici i kaluđeri, obilazeći sela radi vjerske službe okupljali su grupe mladića i usput ih obučavali pismenosti. Ta praksa i tradicija u nekim krajevima zadržala se i kroz 19. vijek od školovanih učitelja u selima gdje nije bilo škola. Pominju su naselja Paležnica, Podnovlje, Cerovica i Brestovo.
Najstarije škole
Prve škole oko Doboja, kao i u drugim krajevima, vezane su za vjerska sjedišta, za crkve i džamije, što je naslijeđe iz srednjega vijeka. Otuda i pojava da pri začecima modernog školstva tokom 19. vijeka svaka od etničkih grupacija osniva svoje škole, koje uglavnom pohađaju njeni pripadnici.
O najstarijim školama na ovom području, podaci ukazuju na polovinu 19. vijeka. U Doboju je zabilježeno da je postojao sibijan mekteb (vjerska škola osnovnog obrazovanja). Predanje pamti malu drvenu građevinu, zvana mekteb škola, u dvorištu gornje džamije.
Kako u izvorima nisu nađeni drugi podaci o muslimanskim školama u Doboju, pretpostavlja se da je ovaj mekteb najstariji, te da potiče još iz turskog vremena.
Postoji predanje kako je posredovanjem srpskih trgovaca iz Tešnja otvorena Srpska narodna škola u Doboju. Ovu školu u Doboju osnovala je crkvena opština, 1883. godine, a pomažu je i izdržavaju trgovci i zanatlije iz Doboja i Tešnja. Ta prva Školska zgrada, građena od drveta, pokrivena Šindrom, bila je smještena u porti stare crkve na Popovom Brdu. Nastavu je, 1897. godine, pohađalo oko 30 učenika, a 1903. godine sagrađena je nova školska zgrada koju će austrougarski okupatori zatvoriti sa početkom Prvog svjetskog rata.
Ozbiljniji pokret osnivanja škola u Bosni osjetio se u 19. vijeku. Postoje zapisi o nekoliko seoskih škola oko Doboja. Godine 1852. postoji škola u Osječanima, dok neka predanja govore kako je ovdje škola radila u periodu 1830 – 1835. godi ne. U jednom zapisu stoji da je u Foči postojala škola 1854. godine. Držali su je franjevački sveštenici koji su 1868. godine pokrenuli inicijativu za izgradnju nove škole.
Osnivanje škole u Majevcu vezano je za svešteničku porodicu Popović iz ovoga sela. U Kotorskom predanja govore o postojanju jedne škole koju su pohađala djeca mlađeg uzrasta, pa je vjerovatnoća da je to bio mekteb. U Podnovlju je predanje zapamtilo postojanje male školske zgrade uz staru crkvu, 1870. godine. Svi izvori u kojima se opisuju ove škole potvrđuju da su one bile skromne i neuslovne. Đaci su sjedili na patosu, na prostrtim asurama. Ženska djeca su samo izuzetno pohađala školu.
Novo poglavlje školstva
Okupacijom Bosne i Hercegovine, 1878. godine, počinje novo poglavlje u razvoju školstva. Stare konfesionalne škole postepeno odumiru iako ima primjera da su se neke održale do prvog svjetskog rata. Otvarane su državne ili narodne škole.
Prema zvaničnim dokumentima Doboj je, 1886. godine, imao Narodnu školu, a nova školska zgrada sagrađena je 1890. godine. Narodna osnovna škola u selu Kožuhe počinje sa radom 1895. godine.
Odlukom Zemaljske vlade, 1896. godine, u Boljaniću je otvorena Državna škola koja obuhvata polaznike iz Suvog Polja, Tekućice, Konopljišta, Karanovca i Sočkovca. Iste godine otvorena je Narodna osnovna škola u Stanarima. Narodna Osnovna škola u Majevcu otvorena je 1898. Godine, a 1903. godine u Foči. U selima Osredak, Gornja Grapska, Šije i Ularice škole su počele sa radom 1911. godine. Te godine otvorena je ženska osnovna škola u Doboju. U vrijeme trajanja prvog svjetskog rata počele su sa radom Narodne škole u Johovcu i Trbuku.
U periodu između prvog i drugog svjetskog rata, na području oko Doboja 80 procenata stanovništva bilo je nepismeno. Neposredno pred drugi svjetski rat postojalo je samo osamnaest četverorazrednih osnovnih škola i građanska mješovita škola trgovačkog smjera. Ukupno je školovanjem bilo obuhvaćeno oko dvije hiljade učenika sa kojima je radilo tridesetak prosvjetnih radnika. Za vrijeme Drugog svjetskog rata polovina školskog prostora bilo je uništeno, a inventar i učila u potpunosti.
Intezivan razvoj pismenosti
Poslije Drugog svjetskog rata pristupilo se obnovi postojećeg i izgradnji novog školskog prostora. Visok procenat nepismenog stanovništva, urgentno nameće pitanje kako to stanje prevazilaziti. (Pojam nepismen odnosi se na lica koja se nisu znala potpisati). Zato se planski pristupilo u gotovo svim naseljenim mjestima organizovanju takozvanih „analfabetskih tečajeva“ gdje su polaznici učeni osnovnom čitanju i pisanju. U sredinama u kojima su postojale osnovne škole organizovani su tečajevi osnovnog obrazovanja.
Pristupa se programiranoj i planskoj izgradnji školskih objekata. Puno osnovno obrazovanje djece postaje zakonska obaveza. Na nivou BiH donesen je program pod nazivom „Hiljadu škola u BiH“. Realizacijom ovoga programa u Doboju su stvoreni uslovi za rad šesnaest centralnih osnovnih škola, tako da je, u školskoj 1974/75. godini, bilo upisano oko 16.000 učenika raspoređenih u 559 odjeljenja sa kojima je radilo 550 učitelja, nastavnika i profesora, čime je obezbjeđeno da praktično ni jedno naseljeno mjesto nije bez potpune obuhvaćenosti djece punim osnovnim obrazovanjem.
Pored tri osnovne škole u gradu, na području opštine Doboj, 1992. godine, radile su osmogodišnje škole u selima: Miljkovac, Foča, Johovac, Grapska, Kotorsko, Klokotnica, Brijesnica Velika, Rudničko Naselje, Stanari, Osječani, Podnovlje, Sjenina Rijeka, Ševarlije, Majevac i Bukovica Velika. Četverorazredne škole bile su u selima: Matuzići, Bukovica Mala, Miljkovac, Lipac, Poljice, Pridjel Donji, Kostajnica, Brijesnica Mala, Sjenina, Potočani, Alibegovci, Prnjavor Mali, Komarica, Stanovi, Grabovica, Kožuhe, Ularice, Ostružnja Donja, Trnjani, Mravići, Suvo Polje, Dragalovci, Beskove Vode, Tekućica, Paležnica Donja, Cerovica, Cvrtkovci, Radnja Donja, Čivčije Osječanske, Jelanjska, Brestovo i Paležnica Gornja.