Kroz istoriju

Prvo pominjanje Doboja

16. juna 1415. godine „…in Uxora subtus castrum Dobuy…“ (…U Usori pod utvrdom Doboj…) logoruje mađarska vojska. Ovako su pisali dubrovački trgovci mađarskom kralju Sigmundu o napredovanju kroz Bosnu. Ovo je ujedno i najstariji zapis imena Doboj u poznatim istorijskim dokumentima. Ovdje je potrebno naglasiti da je tvrđava Doboj mnogo starija od prvog pisanog zapisa o Doboju.

Izgradnja tvrđave u 13. vijeku nalagala je zasnivanje varoši. U srednjem vijeku se govorilo za tvrđavu grad, a za varoš podgrađe, čime je naglašavana životna vezanost dvije pojave. Uvijek treba imati na umu, tvrđava je građena u svrhu kontrole važnog druma i njegovog raskršča u ovom dijelu doline Bosne. Veliki drum na raskršću ima prazan prostor, a ovaj za naselje vrijednost trga u srednjevijekovnoj varoši.

Neveliki prostor ove raskrsnice puteva na platou ispred ulaza u tvrđavu, postao je dobojski srednjevijekovni trg, a kada su oko trga i oko tri puta što ulaze i izlaze na trg sagrađene kuće, onda je to već čin rađanja male varoši 13. vijeka sa trgom i tri ulice. Samo još treba dodati crkvu varošku, sagrađenu uz južnu stranu trga, naspram ulaza u tvrđavu, jer nema varoši u hrišćanskoj zemlji srednjeg vijeka, bez crkve. I konačno, oko crkve je prvo groblje žitelja Doboja. Time je slika jednog manjeg podgrađa srednjeg vijeka, potpuna.

Na graviri iz mnogo kasnijeg vremena, oko 1785. godine, iz pera vjerovatno kapetana Božića, vještog austrijskog uhode i dobrog topografa, izuzetno uspješno je prikazana urbana situacija varoši Doboja. U njoj sve stoji kako je sagrađeno u 13. vijeku. Samo je mali dodatak iz 16. vijeka, kratka uličica od trga do groblja koje Turci zasnivaju, jer hrišćani srednjeg vijeka drugo groblje, osim onog oko crkve, izgleda nisu imali. Gravira vrlo ubedljivo pokazuje punu zavisnost urbane cjeline varoši, njenog prostornog razmještaja do topografije lokacije. Dodatno još stoji i činjenica da je trasa druma nužno morala ići iz doline na prevoju/sedlu, pa je onda jasno, kako je pri zasnivanju varoši urbanističko rješenje ustvari iznuđeno oblicima tla, a ne izborom prvog graditelja.

To je bio početak nastanka varoši po imenu Doboj, sa tri ulice i trgom, ali na važnom raskršću. Iz daljine viđena, pribijena uz tvrđavu, izgledala je sa svojim drvenim kućicama, kao jato ptića uz nekakvu ogromnu kamenu pticu. Danas može izgledati čudno, ali je istina kako je pravilo srednjeg vijeka, da oko tvrđava kuće moraju biti građene samo od drveta. To je zato što je kamen iz zidova kuća, napadač mogao višestruko koristiti pri opsadi tvrđava.

Moguće je postavljati brojna pitanja oko najstarije varoši Doboja, ali je malo odgovora moguće pružiti. Pisanih izvora jednostavno nema, a materijalni arheološki nalazi su skromni. Broj kuća, sasvim uopšteno i približno daje se izvesti iz veličine tvrđave, koja u mirnim vremenima zahtijeva posadu 30 – 50 stražara. To onda znači isti broj kuća u varoši. Poznato je da u varošima koje su zaštićene tvrđavama, a imaju trgove, više nego rado borave trgovci i zanatlije, a djelatnost nekih zanata je i direktno vezana za potrebe tvrđava. Konačno treba vidjeti u dobojskoj varoši i kuće nekih manjih boljara, čija su imanja u okolini. Zato bi brojevi, stražari oko 50, trgovci i zanatlije 10 – 15 i oko 10 lokalnih boljara davalo neku sasvim približnu brojku od oko 70 kuća.

Doba otomanske vladavine

Tursko osvajanje, zatim dogradnje na dobojskoj trđavi imale su za njenju varoš bitne posledice i promjene. Dotadašnja hrišćanska posada nije uživala povjerenje Turaka pa je tvrđavu napustila, a normalno i varoš, jer su na njihovo mjesto dovedeni turski stražari. Za staro hrišćansko stanovništvo određena je susjedna lokacija, koja će po društvenom statusu što im je u novoj državi pripadao (raja) dobiti ime Rajčinovac. Oni će potom zasnovati i svoje novo groblje na blagoj uzvišici pri kraju današnje Vidovdanske ulice. To groblje će biti razoreno u našim danima, posle 2. svjetskog rata. U staroj dobojskoj varoši u vrijeme 1512 – 1520. godine, za sultana Selima I, biće srušena hrišćanska crkva iz 13. vijeka, pa na njenom mjestu sagrađena džamija. To je prva islamska bogomolja u dobojskoj varoši.

Neophodno je posebno skrenuti pažnju, kako od 13. vijeka kada je utemeljen, pa do poslednjih decenija 19. vijeka, varoš dobojska stoji kao okamenjena, baš kao tvrđava. Broj kuća pred kraj turske vladavine, jedva da je udvostručen. Tome ima više uzroka, a najvažniji su svakako što je ovo granično oblast već od kraja 17. vijeka i svijest da osvajanja na Balkanu za Turke ne mogu vječno trajati.

Austro-ugarska okupacija

Za dobojsku varoš velike promjene dolaze pri kraju 19. vijeka. Na prostornom planu, promjene ne idu u prekrajanju starog, iz srednje vijeka naslijeđenog jezgra, već se kreću u teritorijalnom širenju naselja. Došla su sasvim nova vremena. Zaostalu tursku carevinu sa njenom istočnjačkom ideologijom zamjenjuju Austro – Ugarska, evropski okupator sa konceptima modernog privređivanja. Gradnjom uske željezničke pruge Panonija – Primorje, dolina Bosne ulazi u mrežu evropskih komunikacija. Raskrsnica kod Doboja (Usorom prema Tesliću i Sprečom prema Tuzli), postaje najvažniji i najprotočniji saobraćajni punkt u BiH. Vrlo brzo su sagrađeni po istim putnim pravcima i drumovi pokriveni tucanim kamenom. Za Doboj su posledice bile izuzetno značajne i dalekosežne. Vijekovima održavana ljuštura stare varoši je naprsla i naselje je poteklo, krenulo u dolinu.

Prvo je na sjeveroistočnoj strani preko područja Popovog Brda kućama ispunjen prostor do novosagrađene Srpske pravoslavne crkve. Zatim je gradnja kuća nastavljena do željezničke pruge gdje je sagrađena stanica Doboj. Na ovoj novoj raskrsnici je ostavljen prazan prostor. To je drugi trg Doboja. Od njega je nova ulica probijena do željezničke stanice gdje, je opet ostavljen prazan prostor, trg ispred željezničke stanice, -to je treći trg Doboja. Iza toga je probijena i ulica koja je išla prema novosagrađenom mostu na rijeci Bosni, gdje su bile i konjičke kasarne austrougarskog okupatora.

Drugi pravac širenja tekao je u jugoistočnom pravcu prema tada novosagrađenoj željezničkoj stanici Usora. Ovde su sagrađene radionice preko potrebne za željezničku raskrsnicu, a kako nije bilo domaćih stručnih radnika, doseljeni su stranci. Za njih je sagrađena stambena “kolonija” sa preko 30 kuća i ta naseobina nazvana je Usora. Ovdje su nikle i druge radionice, uglavnom onih zanata kojih ranije u našim krajevima uopšte nije bilo. Konačno je 1892. godine na ovom području podignuta i omanja fabrika šećera. Kako je vrijeme teklo, tako su u usorskim radionicama i fabrici šećera angažovani i domaći ljudi, koji su na posao dolazili iz okolnih seoskih naselja, ali i iz stare dobojske varoši. Za ove poslednje je “probijena”, prvo kao pješačka staza, a kasnije proširena i zasuta tucanikom, poprečna komunikacija, stara dobojska varoš – Usora. Nazvana je Radnička ulica, (danas Ulica Vojvode Sinđelića), što najbolje pokazuje i njeno porijeklo i namjenu. Ubrzo je ograđena i kućama čime je iako nepotpuno, spojeno novo naselje sa Dobojem.

Doboj nakon svjetskih ratova

Do trećeg prostornog zahvata, širenja, stiglo se takođe po diktatu potreba. Još u davnom 18. vijeku, povlačenjem toka rijeke Bosne u današnje korito, oslobođen je prostor na potezu kontakta prve visije i doline, pa je preko njega bio i lokalni put. Poslije I svjetskog rata počeli su radovi i ubrzo završeni na zasipanju starog korita rijeke Bosne, koje je toliko povišeno da je pretvoreno u novu ulicu. Tako je nastala ulica Kralja Aleksandra, poslije čije je posjete Doboju 1924. godine i dobila ime. Njen produžetak je pokrivao novu potrebu, a to je nova kasarna, zasnovana posle II svjetskog rata.

Ovakav je Doboj dočekao kraj II svjetskog rata. Izgradnjom pruge normalnog kolosijeka Šamac – Sarajevo, dobojska željeznička stanica postaje prvorazredan željeznički čvor. Neminovnost je bila izgradnja mosta preko Bosne. Iznuđeno rješenje je bila ulica postavljena pod pravim uglom na novi most i željezničku stanicu, ali ona nije izbijala u stari dio varoši i centar oko stare željezničke stanice uskog kolosijeka, nego znatno zapadnije, pa je na tom potezu došlo do potrebe stvaranja novog centra Doboja. Od volje ili možda je bolje reći vizionarske obdarenosti tadašnjeg urbaniste, zavisio je i izgled ovog četvrtog centra ili trga Doboja. Vladajuće koncepcije polovine 20. vijeka su pretezale na rješenje sa većom površinom zelenog parka. I socrealističke potrebe su nadvladale, pa je stvoren veliki prostor za mitinge, a onda je zeleni dio proglašen za Park heroja.

Time smo stigli do nekakvog kraja, iako varoši kao Doboj i nemaju kraja.